|
|
| < | kolovoz, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis života kroz oči jedne cure koja sve većinom vidi crno
Counter
Vrijeme je zapravo beznačajno!ono samo ide i izgubila sam svaku nadu da će usporiti...Život nema smisla jer svaki dan kojem se nadam,svaki trenutak koji željno iščekujem,prođe a da nisam ni shvatila da je došao.Često mi ljudi kažu da ne žurim,da malo stanem na loptu i uživam jer je život dug i vremena imam napretek,ALI NE,VREMENA NEMAM,nitko od nas ga nema.
Kad samo shvatim koliko je ljudi prošlo u ovih malo godina koliko živim,koliko sam suza isplakala,koliko sam poljubaca dala i koliko osmjeha poklonila,dođe mi da zaplačem jer toga bilo premalo...bojim se da neću imati vremena za ostvariti sve ciljeve koje sam si zacrtala,bojim se vremena,smrti i samog života.....
Ponekad se čudim koliko sam toga prošla,a onda se sjetim koliko toga još moram doživjeti,oplakati i upoznati,i tada me je strah da će mi Bog uzeti priliku za sve to,da će me izbrisati i osjetim,ljutnju,osjetim bijes prema Bogu što mi je uopće dao priliku da okusim život kad mi ju misli oduzeti.Zašto mi je dao da okusim sreću ako ne mogu uživati u njoj jer prebrzo ode
to je bezobrazno,mislim,ne možeš dati djetetu da okusi slatkiš i onda mu ga uzeti,bilo bi bolje da mu ga nisi ni dao,zar ne?? nije li točna ona izreka,ono što ne znaš neće ti ni faliti???
Ne znam,ovako danas mislim,možda ću sutra misliti da je bolje uživati i u tim mrvicama sreće i užitka što dobijemo,ne znam,stvarno neznam......vjerojatno nikada neću ni znati.....
Da provjerimo,imam jednu glavu,dva oka,jedna usta,dvije ruke i noge na svakom po pet prstiju,nemam nekih čudnih dijelova tijela,dakle po tome sam ja sa Zemlje kao i svako ostalo biće.Zašto onda kad pričam s nekim imam osjećaj da me ne razumije.Ta osoba gleda u mene i ne sluša me,kao da sam neki frik kojeg treba dobro promotriti...nitko me nečuje a ja se derem,svi samo blijedo gledaju u mene...Da li sam jedina kojoj se to događa???Nisam znala da je potrebno imati isti ukus kao netko da bi imao razloga za razgovor i da bi volio tog nekog....nisam znala da se u ovom prokletom svijetu moraš pretvarati pred svima pa i onima koji bi te trebali najviše razumijeti podražavati,a pritom ne mislim na obitelj jer tu teško da ću dobit podršku...ne tražim ja da me cijeli svijet razumije i da se svi slažu sa mnom,ali bih bila zahvalana kad bi mi netko odgovorio na neko pitanje ili kad bi poslušao moje riječi i shvatio što ja zapravo želim.....
Znate što je zapravo moj problem?Previše sam popustljiva.....dovoljno da mi netko kaže "sorry" i ja mu odmah opraštam sve grijehe....znam da ne treba bit zlopamtilo i ja to nisam ali ja mislim da prebrzo zaboravljam zlo jer me strah da ću nešto krivo reći....zato radije šutim dok mi srce plače.Znam da moram biti jača i oštrija ali ne mogu......bar prije nisam mogla,od sada stavljam točku na kraju rečenice na ovom listu i okrećem novu stranicu.makar ostala sam na ovom svijetu ine razgovara više nikad s nikim znat ću da me nitko više nikad neće iskoristit....
I hvala na savjetima jer ostavila sam se onih kuja,štoviše sve sam im skresala u lice i okrenula se i otišla,poslije mi je bilo malo žao ali preboljela sam ja i to.........puseeeeeeeeeee svima do idućeg posta
Da,u ovih par tjedana sam stalno bez riječi.Nisam ni sanjala da će mene netko ostavit tako...ja sam vam osoba koja voli pričat pa makar bez veze...ali ova škola crpi iz mene posljednje snage.I one kuje u školi.Tak mi dignu živce i ja se fino spremim mrzit ih a onda se one ispričaju pa su kao dobre s menom,stalo im je,pa im je drago zbog 2 iz matike(to je dobra stvar) a tuka se predomislim i poet počnem pričat snjima,a onda šta se desi,ja PONOVNO ispadnem iz igre.Znam da sam glupa i da ne smijem popuštat ali kad ja želim bit dio njihovog društa a ne znam zašto.imam super cure koje žele da ja budem dio njih i ja sam dobra s njima,ali kad mi se ove nasmiješe ja letim k njima..Znam da sam glupa ali ne mogu si pomoći.Da bar budu stalno bezobrazne pa da ih mogu mrzit.....ma kuje glupe,uopće više neću dopustit da me povrijede....
Maloprije sam razmišljala o čemu da pišem i apsolutno mi nije ništa palo na pamet,ali tad je ušla ona i meni inspiracija samo došla...Dajte da vam prepričam jednu situaciju...Vani je bilo jaaaako vruće i ja onak mrtva umorna dođem iz popodnevne smjene.U školi me naravno iživcirali svi do reda,glava puca da je to nešto strašno.Ulazim ja u dvorište,u mislima sam već u krevetu gdje mi nitko neće moć ništa.Na dvorištu stoji ona i gleda me.Na licu joj se vidi da je spremna za napad.Ja nemam snage za još jednu svađu,pozdravim i prođem pored nje,kad ona meni fino kaže:"Kaj,čujem da si se danas digla u pola 11?"Ja stanem,kažem joj da nisam već sam se digla u osam,a u pola 11 sam izašla van,pa me je tad baka vidla.Ne kaže ona ništa osim aha,ali onako mamski,kao da mi ne vjeruje niti riječ.Ja joj polako i smireno objasnim da me glava boli,da mi nije dobro i da bih išla spavat,kad ona mene napadne,da sam sigurno dobila kulju,da sam bezobrazna i lijena,da ni veš ne mogu objesit,da sam sigurno cijelo jutro ležala dok se ona mučila na poslu i da se izvolim promijenit.Ja sam ju samo pogledala i otišla.Mislim,kaj sam ja još tu mogla.Mislim cijeli dan se trudim da sve napravim i ne stignem objesit glupi veš,jer ne bih inače stigla u školu(zbog čega bi rekla da nisam trebala dirat veš i da sam to namjerno napravila),da bi me ona tako napala.Mislim znam da mi je mama ali ne mogu je razumijet.Mislila sam da bih ja trebala bit u pubertetu i svađat se a ne ona.Samo znam da mi lagano ponestaje snage za prepiranje i čak sam joj jednom prilikom poslije tog dana rekla,da ona tim svojim prigovaranjima mene neće promijenit već samo udaljit od sebe i napravit da jednog dana moje dijete neće upoznati svoju baku...jer ja smatram da nema potrebe za nikakvom promijenom i da malo popusti,jer nam svi ukućani lagano lude...
Uglavnom,više se uopće neću ni trudit urazumit ju jer nema smisla,valjda će sve doć na svoje....
Današnji tekst teško da će imat ikakve veze s onim očemu ću pisat.Pošto sam se odlučila otvorit potpuno,to ću i učinit.Jedan dobar dio svog života sam bila velika lažljivica.Nisam ja lagala za neke velike stvari,već na sitno.Muljala sam s ocjenama i često sam izmišljala bolesti,ili pak dodavala neku dogodovštinu svome životu koja nije bila istinita.S vremenom sam prestala i sad jako rijetko lažem jer mrzim kad to meni rade pa ni ja to ne volim radit drugima.Možda mi nakon ovog priznanja ljudi neće vjerovat ali ja znam što je istina i to je najvažnije.
Kako sam muljala s ocjenama,naravno prije svakog roditeljskog me uhvatila panika.Jednom sam došla do te mjere da sam uzeela nož u ruke i htjela se ubit,ali nisam imala hrabrosti.Nakon toga me je to prošlo.Više nisam razmišljala o smrti,sve do nedavno.Počelo me zanimati kakav je to osjećaj kad vlastita krv teče iz tvoje utrobe ili žile.Zanimalo me što se dogodi nakon spektakla umiranja?Kud dalje?Jel sve tad gotovo ili odemo na nebo i promatramo život iz te perspektive?Željela sam si naudit samo zato da bi zadovoljila svoju znatiželju!Kako je to glupo bilo!Htjela sam se odreći svih ljepota zbog nečega što ću svejedno kad tad saznati.Htjela sam se lišti te radosti da se zaljubim,da volim i najvažnije da držim dio sebe,svoju bebu,u svojim rukama.Sad razmišljm drugačije i ne razumijem mlade koji si uništavaju život.Iako je život sranje,ima svojih dobrih strana,ali ja sam nažalost još uvijek u onom lošem dijelu života.Okružena sam licemjernim glupačama koje tvrde da mrze kaad ljudi rade jedno a govore drugo.Ma daj,a šta vi radite??Jedan dan ste sve medene i slatke a onda gotovo,ni bok.Mrzim to i osjećam se užasno među takvim ljudima,ali nemam hrabrosti reći ni riječi,već samo sjedim,gledam i pravim se da je sve uredu dok u sebi kipim od bjesa i vičem iz dna duše...,ali na licu mi i dalje stoji lažan smješak ,a glupe usnice nikako da se razdvoje pa da sva bujica izleti iz mene.Ne znam zašto šutim,vjerojatno jer me previše srah da ću ostati sama,jer prijatelji su nešto najvrijednije u životu,barem oni iskreni...
Ne znam otkud bi počela nego od početka.Dakle ja sam cura koja na svijet ne gleda kroz ružičaste nego kroz crne naočale.Imam 15 godina i do sada sam shvatila da sudbina nije ništa drugo nego najgora kuja od svih.Možda se mnogi ne bi složili ali boli me ona stvar za to.Nitko nema pojma tko sam ništo sam osim jedne jedine cure,koja me potpuno shvaća.Ali ovaj blog nije o toj curi nego o meni.Dosta mi je da cijeli život stavljam sebe na zadnje mjesto.Uvijek si mi bili važniji frendovi,obitelj,rodbina,nikad JA.E,pa dosta.Ako ne mogu u stvarnosti izreći neke stvari,onda ću sada.Bolje skrivena i anonoimna nego nikako.Možda bi se po mojim riječima moglo reći da sam darkerica,ali nisam.štoviše ne znam što sam.Nisam se valjda još definirala.trenutno u sebi imam toliko ljutnje i zamjerki da bi ovaj post mogao biti bolan ako me netko skuži,ali neće u to sam 99% sigurna.Dakle,kako imam 15,još malo 16 godina idem u srednju.Ovo mi je prva godina i novi ljudi i sve te silne promjene su me zbunile,šta da kažem.U početku je sve bilo za pet.Sjedila sam sa super curom,počele smo formirati svoje malo društvance,čak smo se zvali i društvance s klupance.Glupo ime,ali eto.Družili smo se mi tako cijelu zimu,Kad odjednom 
,bum.Skupa sa suncem,otišla jedna cura iz društva.Za tom jednom još jedna i tako ostalo nas troje.Od najglasnijeg duštva na klupicama,postale smo najtiše.Nebi to ni bilo tako grozno da je cura došla i rekla,Gle meni se ne da bit tu više s vama,hoćemo negdje drugdje,ili jednostavno ja ode...Ali ne,cura se jednostavno nije pojavila jedan dan,već je otišla s drugim frendicama iz razreda.ako vas zanima dalje čekajte do drugog posta,ako ne fućka mi se živo,iako bih bila zahvalna kad bih pročitala vaša razmišljanja.Puseee mojoj tejci,tj.Matei,....
